Kad se prvi puta susrećemo s Koštrunovom fotografijom, obuzima nas osjećaj da je netko magnetom zahvatio u krivulju vremena koja se pred njim otvara, te je subjektivno preoblikovanu prostornu masu ugađao s ljestvicom osobnog zapisa svijeta u kojem živimo i slikama stvarne konačnosti. Istodobno smo svjesni toga da pred sobom imamo djelo fotografa koji poštuje bezuvjetnost mehaničkog zvuka okidača, kao i pravila fotografske igre spontanih odluka.